Početkom dvadesetih godina prošlog veka je izgrađena železnička pruga uskog koloseka od imanja Bogdana Dunđerskog do železničke stanice odakle su se mogli poljoprivredni i drugi proizvodi (prvenstveno šećerna repa) transportovati jeftinijim i bržim putem (standarnom železnicom). Za investiciono ulaganje u izgradnju pruge bila je zainteresovana "Bačka fabrika šećera" u Vrbasu (osnovana 1907.godine) koja je u nju investirala znatna sredstva, dok je Bogdan Dunđerski imao za uzvrat da na svojim imanjima, u to vreme a i kasnijih godina seje negde oko pet-šest stotina jutara šećerne repe visokog kvaliteta, te na taj način otplaćuje uložen kapital od strane fabrike. Šećerana Vrbas je na ovaj način obezbeđivala i sirovinsku bazu za svoju proizvodnju. Kod imanja Bogdana Dunđerskog (otprilike paralelno sa mestom gde je zamak, samo na Topolskom putu) nije postojala ž. stamica, već je pruga imala dva-tri koloseka. Do ovih koloseka su šećernu repu donosili konjskim zapregama i traktorskim prikolicama, istovar i utovar u vagone je vršen ručno, specijalnim (velikim) vilama za šećernu repu. Ako je kompozicija (više od 20 vagoneta) natovarena, radnici su repu tovarili u „prizmu” celom dužinom zaobilazne pruge. Bilo je bitno da pre velikih kiša i snegova repu iznesu sa njiva i slože u prizmu, odakle su vagonima posle lako otpremali do prerađivača. Pruga je trasirana paralelno sa Topolskim putem sa leve strane istog. Kod početka puta za Poljanicu je postojala skretnica koju je osoblje malog voza „prebacivalo” u željeni pravac. Krak prema imanju Dunđerskog je nastavio levom stranom Topolskog puta još nekih 4-5 km i kod jednog (tada još postojećeg i nastanjenog) salaša, pruga prešla na desnu stranu puta i nastavio do odredišta. Taj krak pruge je bio dug 15 kilometara i povezivao je železničku stanicu Bečej sa imanjem Bogdana Dunđerskog , drugi krak dužine oko 18 km od Bečeja, je bila veza sa Poljanicom (Pecešorom).
Pruga je bila i širine 760 mm, tzv. uskotračna . Pored robe voz je prevozio i putnike u dva vagona koja nisu bila baš udobna ali se stizalo do Bečeja komotno, voz je išao brzinom oko 15-20 km/h. Promet je na toj pruzi prestao sredinom šezdesetih a šine su uklonjene sedamdesetih godina prošlog veka. Danas se više ništa ne vidi od te pruge sem na jednom delu, gde se prepoznaje nasip od pruge.
Kao dete sam odrastao pored pomenute pruge i svakodnevno sam trčao da vidim voz kako prolazi kod moje ulice (Jožefa Atile). Na zvižduk parne lokomotive sam znao da je voz blizu, često sam se i kačio na zadnji vagonet i „putovao“ nekoliko desetina metara „džabe“. Kasnije su uvedene Dizel lokomotive „Đuro Đaković“, pa je i to ukinuto. Verovatno je bilo nerentabilno, šteta...!
Fotografije su normalno ilustracije, pošto više nema ničeg što podseća na postojanje "malog voza". Želja mi je bila da podsetim one koji su voz videli, a onima koji su kasnije rođeni da pokažem (čak i kroz ilustracije) da se zna i ne zaboravi,,,:) Ako neko ima u posedu fotku "našeg" voza, neka prikači, zbog verodostojnosti. Pozdrav svima!
Suilveszter Varga
FB grupa "Kutija za cipele" 30,mart 2014. godine